SUTON U ČOVJEKU

Ne može se zadržati sve što se voljelo,
Nemaju sve stvari stalne veze.
Mnogi čežnjivi list gorko sunce sprži,
Čitav komad duše umire od jeze.

U meni je hladan hodnik smrti,
Tu je trijem kostura i dvorana leševa.
A u mom mozgu mlin se vrti,
I trg drage ljubavi nemilo se komeša.

Tko može reći: žrtvuj srce?
Ipak, srce vene, dio po dio.
Izgubljeno se nikad ne vraća,
Nikad se više ne nadaj cijelim srcem.

Nisam umro jednom, nego dva ili tri puta.
Muči me pitanje: što mi drugo preostaje?
I samo bezvrijedan kakav trag moj plovi.
Kad mogu voljeti, često je to već dovoljno.

Sklonosti i bogatstva gade se trijeznom borcu,
Koji izgubljenom meku ne prašta.
Svi se čude novome, a nitko već ne zna
Kad u čovjeku umire svijet.

Tin Ujević