Tvoj sam sluga: Ti si razriješio okove moje

U podosta smo se dosadašnjih tekstova pozabavili aktualnim pitanjem ljudske slobode. Iznijeli smo tezu da je ona u (post)modernom društvu svedena na pseudomoralni termin kojim se danas prevalentni kult napretka lišava mogućnosti kritike. Progresivna revolucija, ako bismo tako nazvali političke začetke tog kulta iz sredine prošlog stoljeća, svoju je inicijalnu uspješnost temeljila upravo na zagovaranju radikalne slobode. Štoviše, ta je sloboda bila toliko nepromišljeno glorificirana da je “sloboda od okova tlačiteljske judeo-kršćanske civilizacije” ubrzo prerasla (ili je bila uzrokovana) sveprožimajućom relativizacijom, odnosno odbacivanjem svake mogućnosti hvatanja objektivne Istine, Ljepote i Dobrote.

U svojoj knjizi [Ideje imaju posljedice] Richard Weaver prokazuje na koje je sve suptilne i manje suptilne načine relativizacija kao filozofsko uvjerenje postupno prožimala našu civilizaciju. Odbacivanjem tradicionalnih formi, kako u kontekstu umjetnosti tako i u metafizičkom kontekstu, došli smo do filozofskog smjera nominalizma, odnosno do inzistiranja na tome da su spoznatljive samo etikete pridružene fenomenima, dok njihova stvarna esencija ne postoji ili je potpuno nedohvatljiva. Predstavljalo je to razilaženje s klasičnom platonsko-kršćanskom tradicijom, koja esenciju svake egzistencije pronalazi u nadsvjetovnoj sferi – bila ona artikulirana kroz Platonov svijet Formi ili kroz kršćansko kraljevstvo nebesko. Dok stari Grci iz platonovske tradicije i kršćanski vjernici promatraju ovaj svijet kao pripremu za onaj sljedeći, gdje sve nesigurnosti ove suzne doline nestaju, nominalisti negiraju takve apstrahizacije, fokusirajući se samo na pojedinačne spoznatljive fenomenološke instance. Takvo je odbacivanje univerzalnosti stvorilo plodno tlo za kasnije usvajanje sveopće relativizacije. 

Ako je kršćanska vrijednosna trodioba Istinitog, Lijepog i Dobrog samo skup termina koji proizvoljno pridružujemo partikularnim fenomenima, onda je i stremljenje prema njima kao prema objektivnim vrijednostima krajnje upitno. Ako Istinito u smislu onoga što nadilazi ovaj svijet postaje istinito u smislu sredstva ostvarenja moći relativnog onome tko ga u danom trenutku koristi, kako je ustvrdila prošlostoljetna postmoderna teorija, onda i svaka vrsta restrikcije nečijeg djelovanja (u ime istine) predstavlja mehanizam tlačenja. Drugim riječima, bez vjere u mogućnost objektivizacije vrijednosti nemoguće je zagovarati svoje vrijednosti bez da se to definira kao opresija. 

Upravo je taj sumirani razvoj vjerovanja doveo do onoga što je u političkom kontekstu kulminiralo sredinom prošlog stoljeća. “Tko ste vi da nam govorite kako se moramo oblačiti, s kime smijemo spavati i što smijemo raditi”, vikali su tada progresivni vitezi na svojim marševima, koji su polako ali sigurno rasli iz uličnih marševa čudno odjevenih i nerijetko nasilnih ljudi u dobro osmišljene marševe na institucije, a sve pod krinkom slobode/napretka.

Kako smo mnogo puta pisali, sukus nepromišljene kontradiktornosti tog progresivnog pokreta može se pronaći u činjenici da je samo par generacija trebalo da se zagovaranje radikalno slobodnog seksa transformira u novopurističke pokrete koji seksualno uznemiravanje pronalaze i u predugom gledanju u oči (https://www.independent.co.uk/arts-entertainment/tv/news/netflix-sexual-harassment-training-rules-me-too-flirting-on-set-a8396431.html). To će, međutim, začuditi samo one koji vjeruju u ranije spomenuta nominalistička i relativistička načela, dok će oni koji shvaćaju da u ljudima postoji inherentna težnja prema objektivnom, te da oni u sebi sadrže poriv prema nadilaženju partikularnosti ovoga svijeta, to promatrati samo kao neizbježan slijed relativizacije koja vodi u dogmatizaciju. 

Pokušavajući se riješiti starih dogmi, (post)moderni relativisti nisu shvaćali da kategoričko odbacivanje dogme i samo predstavlja dogmu, odnosno da je jednako intelektualno lijeno vjerovati u nešto bez razmišljanja kao i bez razmišljanja ne vjerovati ni u što. Štoviše, to navodno nevjerovanje ni u što, kako je vrijeme pokazalo, dovelo je samo do vjerovanja u nove dogme. U sagledavanju tradicionalnih načela kao nečega što koči slobodu, pa samim time i napredak, zaboravilo se na pitanje u odnosu na što želimo biti slobodni, odnosno u što bi točno naš napredak trebao dovesti. Dok je dio progresivnih vjernika na ta pitanja jednostavno zaboravio, njihova je vrhuška od početka svoje djelovanje planski bazirala ne na preispitivanju onog postojećeg s ciljem njegove optimizacije, već na rušenju postojećeg s ciljem vladanja u onome što slijedi.

Roger Scruton jednom je prilikom rekao da Foucaultove teze o moći kao srži ljudskog djelovanja ne treba promatrati kao teorijsku hipotezu, već kao priznanje. S obzirom na to koliko su mozgovi iza progresivizma bili dogmatični u svojoj relativizaciji, ta nam evaluacija zvuči iznimno točno. Postmodernist Michel Foucault s nizom je svojih tadašnjih kolega krajem sedamdesetih potpisao peticiju koja se zalagala za smanjenje dobi nužne za zakonski pristanak na seksualne odnose. Isti je taj Foucault kasnije sam bio optužen za seksualne odnose s maloljetnicima, što baca mračnu sjenu na ono za što se zalagao, potvrđujući uvelike u praksi Scrutonovu tezu o skrivenom oportunizmu tog svjetonazora.

Još mračniju sjenu, međutim, baca rad drugog progresivista Alfreda Kinseya o kojem smo pomnije pisali u tekstu [O kultu rodne ideologije]. U današnje vrijeme u kojemu vlada kultura otkazivanja indikativno je što ova dvojica aktera, uz niz ostalih progresivista sa zastrašujuće “slobodnim” idejama, nisu došla ni blizu moralnih vješala. Aktualni otkazivači su, naime, njihovi ideološki nasljednici, pa upravo na tom primjeru možemo vidjeti kako funkcionira njihova relativističko-dogmatična vaga – za nulificiranje tradicije i prešućivanje kritika svojih istomišljenika koristi dozu relativizma, dok istovremeno netolerantnom dogmatičnošću udara po svojim protivnicima i ušutkava ih. 

Sveprisutna relativizacija danas je prokazana kao lažna. Relativisti su do prije samo par godina, slijedeći prvenstveno postmodernu književnu teoriju, svesrdno zagovarali multiplicitet interpretacija kao argumentaciju relativnosti istine, ljepote i dobrote, da bi u svom odbacivanju mogućnosti dosezanja nadsvjetovne objektivne referentne točke tu točku počeli tražiti u ovome svijetu; u svojim nepromišljenim dogmama i u svojoj paradoksalnoj apsolutnoj slobodi. Time su pak u potpunosti odbacili i mogućnost samodiscipline, a u manjku samodiscipline u maniri razmažene djece pristali su na eksternalizaciju svog discipliniranja, svojevoljno tražeći da im se njihova toliko zagovarana apsolutna sloboda što prije i što žešće oduzme, kako bi se u svojoj općoj pogubljenosti konačno mogli malo odmoriti, pa makar to bilo u tiraniji. 

“Jahve, tvoj sam sluga, tvoj sluga, sin sluškinje tvoje: Ti si razriješio okove moje”, kaže Sveto Pismo u psalmu 116. Umjesto novovjekovne naivnosti koja lišavanje okova vidi u apsolutnoj slobodi, koja neizbježno ne vodi ni u što drugo nego u nove, najčešće još gore okove, kršćanska tradicija shvaća da istinska sloboda mora biti uokvirena; da u njoj moraju postojati vrijednosni smjerokazi, te da ti smjerokazi na koncu moraju voditi prema nekakvom krajnjem cilju.

Naizgled paradoksalna teza rušenja okova kroz bivanje slugom onom Uzvišenom zapravo je potpuno logična; limitiranje opcija nužno je kako bi se odluka uopće mogla donijeti, a pogotovo kako bi se mogla donijeti ona ispravna. I sv. Augustin razmišljao je u tom smjeru kada je rekao da je nemirno srce naše dok se ne odmori u Gospodinu.

Naše će srce neizbježno tražiti mir. Pitanje našeg doba jest gdje ćemo ga tražiti.

Izvor: Sapere Aude

Facebook