Ukras

28.12.1945.

Od jutra kiša je trčkarala po prozoru. Majka je žurila unijeti u kuću iscijepanih drva. Dok ih je slagala u naramak pomagala sam joj dodajući sitnije grančice.

– Marice! Brzo, brzo!

U trenutku kad sam majci otvorila vrata koja je bezuspješno pokušavala otvoriti laktom, začule smo uznemireno dozivanje ujne Dinke koja je s prozora na katu u nevjerici nešto pokazivala. Majka, još uvijek noseći drva u naramku, iziđe na cestu.

Zvuk drva koja su se rušila iz njenih ruku popratio je krik koji se odronio s njene duše:

– Ivane!!! –

Nije mogao napraviti ni korak više. Drhtave noge bile su preteške, a kostur presvučen kožom  nije se mogao nositi s eruptirajućim emocijama. Tu je. Stigao je. I njegova Marica trči prema njemu.

Ma…rice – njeno ime teškom mukom se odlijepilo iz grla popraćeno zvukom jecaja.

Uhvatila ga je dok je padao i zajedno s njim pala na koljena. Dlanovima je čvrsto stisnula njegovu glavu i zarobila njegove oči svojim pogledom, da ne bi nestao, da se ne bi raspršio poput sna pred buđenjem.

– Ivane…Ivane… Moj Ivane…

Glasno natjecanje plača i smijeha kao da je probudilo munju i zavjesa od kiše srušila se na dva nepomična bića okovana zagrljajem. Zalijepljena za zemlju stopala su podnijela svu težinu tijela zastalog u pokretu, dok sam bez misli i bez jasnih osjećaja promatrala sliku sljubljenih bića ispred sebe. Samo srce je buntovno udarajući davalo jasne znakove budnosti. Ne, nisam sanjala. Moj tata se vratio.

Oslanjajući se na krhko majčino tijelo, otac se uspio održati na drhtavim nogama i napraviti korake koji su nas dijelili.

– Ivančice moja… – svoj dlan je oslonio na moje tjeme i s mekoćom anđeoskog pogleda upio je moje oči, moje lice, moje biće. Pomislih na tren da su mu to suze u očima, ali ne, kiša je to, sigurno, kiša. Zašto bi plakao? Došao je kući. Privukao me prema sebi, tako me čvrsto prislanjajući uz grudi da sam mogla disati samo na jednu nosnicu.

– Kako si narasla! – i dalje me držao bez naznake da će stisak uskoro popustiti:

– Bože, – digao je pogled prema nebu –  toliko toga sam propustio…

xxx

Nisam mogla prestati promatrati polugolu, savijenu figuru svog oca koji je, sjedeći na kvrgavom, drvenom tronošcu čekao da majka izlije zagrijanu vodu u kabao. Pitanja, pitanja, pitanja, hrpe riječi koje su se naguravale u mom grlu, istopile bi se pred usnama koje su uporno ostajale nijeme. Majka je vlažnom krpicom nježno brisala njegovo lice, vrat, ramena, ruke, pažljivo poput kipara koji se zadnjim klizećim potezima beznadno zaljubljuje u svoje djelo. Skrivena iza dovratka, provirujući vrškom nosa i lijevim okom u zamagljenu kuhinju, nisam mogla razabrati sve što je govorio, no mišići njegova lica trzali su se i grčili jasno dočaravajući užase kojima je svjedočio. Iako moj otac nakon tog dana nije više ponovio svoju priču, lijeva šaka bez palca i kažiprsta i  ožiljci kojima je tijelo bilo išarano ostali su pečati sjećanja koje nikad neće steći pravo zaborava. Val tuge prelio se preko mog zbunjenog tijela, budeći slijedeći, još snažniji, osjećaj zbog kojih sam noktima ucrtala bolne linije u svoje dlanove: bijes.

Mama me uvijek učila da ne smijem mrziti, pa joj kao poslušna kći nisam smjela priznati da je na stijenki svake moje stanice svojom rukom bijes ispisao: MRZIM RAT, MRZIM RAT, MRZIM RAT…

Iz ormara majka je izvukla dugu,  bijelu, lanenu košulju i pomogla ocu da je navuče, a onda mu je podmetnula svoje rame ispod pazuha i dovukla ga do kauča da se ispruži, pa legla uz njega.

– Dođi Ivančice! – tata je ispružio ruku prema meni, pa sam i ja legla uz njih, naslanjajući glavu na slobodno rame, ono koje mama nije zauzela. Ispreplele smo ruke na njegovim grudima i smiješeći se, značajno se gledale. Grlio nas je šuteći, zatvorenih očiju, kako osjećaj olakšanja i bezumne sreće ne bi pobjegao ni kroz oči ni preko usana. Tišina u koju smo se svo troje utočili, nikad nije bila toliko glasna i rječita. I kiša je odavno prestala padati, a zalazeće sunce oslikavalo se na prozorskom staklu okićenom dijamantima sitnih, klizećih kapljica.

Kroz  pukotinu u zidu, u kuhinju je drsko ušao dašak vjetra i zanjihao limene ukrase baš u trenutku kad su posljednje zrake sunca bljesnule i osvijetlile ih.

Nikad, nikad, nikad  nisam vidjela nešto tako lijepo.

xxx

Definicija:

Prosinac je mjesec u kojem na prijestolje sjeda konzumerizam. Nezasitan, pohlepan, vječito gladan, vlada našim osjetilima vrištećim sjajem šljokica i lampiona i kuglica, šarenilom darova i omota, smiješećih, lažno sretnih natpisa punih površnih želja uokvirenih sladunjavom verbalnom formom. Izlozi se hvastaju svojim kičem koji zavodljivo trepće i mami  neodoljivim pogledom  jeftine prostituke: Kupi me, još kupi, kupi!

Zgužvane gomile zaleđenih pogleda i hipnotiziranih umova kupuju tričarije, igrarije i maštarije o svom sjajnom i uspješnom životu u svijetu šarenih laža.

Oni koji žele upravljati ljudskim ponašanjem u svrhu svog, ponajviše financijskog, koristoljublja,  dobro znaju koristiti alate za programiranje ljudskih umova. Um, nepovezan s nepresušnom dušom, napaja se samo s oskudnih osjetilnih izvora. Napadajući naša osjetila uvijek čine sve da zaboravimo prave vrijednosti. Zbog buke vanjskog svijeta ne čujemo svoju tišinu, zbog lažnog vanjskog sjaja ne vidimo svoje svjetlo. Pokušali su nam ukrasti i Božić,  zarobiti ga u ukrasima, kuglicama, lampicama, neukusno slatkastim filmovima, sanjkama i praporcima, poljupcima ispod imele, da bude ono što nije i nikad neće biti.

Srećom, ON je pobjegao u skromne domove tihih obitelji, gdje ga čuvaju s dubokim poštovanjem i vjernom ljubavlju.

Definicija riječi „ukras“: 

Ukrasi su predmeti istaknute ljepote kojima uljepšavamo sebe ili svoje okruženje.  Najljepši ukrasi nisu uvijek oni koje je izradila ruka umjetnika. Najljepši ukrasi nisu uvijek oni koji se sviđaju našim očima.

Ma koliko naizgled može biti skroman, najljepši ukras je onaj u kojeg se zaljubi naša duša.

deniza marasovic

 

Piše Deniza Marasović