kresimir pavelic

Uspjeh ili neuspjeh znanosti

Uspjeh ili neuspjeh znanosti (ili znanost prije i poslije ere Covid-a)

Pandemija je bila edukacija za mnoge neznanstvenike o tome koliko znanost može biti nesavršena. Neki tretmani za COVID-19 “zajahali” su jedan val obećavajućih istraživanja da bi ih sljedeći oborio. Ti su preokreti povremeno u laičkoj javnosti stvarali nepovjerenje u istraživače i institucije ali s druge strane, dijametralno, ljude plašili i tjerali na ‘potpunu vjeru u struku’. Pandemija je otkrila veliki pomak u povjerenju javnosti prema znanosti ali i transformaciju javnog mijenja dijelom u scijentizam ili slijepu vjeru u znanost (koja to naravno po svojoj definiciji nije i niti ne želi biti). Ljudi su izrazili sumnje u vezi s cjepivima, maskiranjem i raznim tretmanima, često navodeći činjenicu da se sve službeno provedene studije ne slažu. Jedan dio ljudi iz nemoći i straha sve je prihvaćao poput vjere – bez propitivanja što je samo po sebi krajnje neznanstveno. Ako znanstvenici više javno ne priznaju pogreške, ne pogoršava li to problem povjerenja javnosti ali i dobrobiti javnosti?

Mnogi se pitaju što se to dogodilo sa znanošću u posljednje vrijeme dominacije Covid narativa. Neki američki autori govore kako je neuspjeh znanosti gori no što se može zamisliti. Jedan od njih je Jeffrey A. Tucker (The Failure of Science Is Worse Than You Think | The Epoch Times). On doslovno kaže „Većinu naših života vjerovali smo da znanstveni autoriteti govore s istinama koje znaju iz dokaza i debate. Ovo je raslo stoljećima s postupnim otkrićima. Ta su otkrića ugrađena u skup znanja i ušla u praksu u medicini, zdravstvu, kemiji, fizici ili bilo kojem drugom području.“

Godine 2020., kao da se urušio sustav znanosti proglašavanjem pandemije. Sva poznata mudrost je izbačena. Debata je nestala sa scene, razgovor i razmjena mišljenja kriminalizirani su itd. Elite su doslovno svijetu ‘izbrbljale’ nekakav narativ o ‘nepoznatom’ te kako jednostavno nemaju pojma kako se navodni virus širi iako se očito radilo o koronavirusu koji je znanosti pa čak i medicini poznat desetljećima. Nisu htjeli priznati razdoblje latencije iako je i to poznato već desetljećima. Nisu prihvaćali ideju o nikakvoj terapiji iako je bilo je dostupno desetak lijekova koji nisu patentirani i koji su bili lako dostupni za liječenje te nove ‘bolesti’.

Onda su počeli izmišljati sulude stvari. Virus bi mogao biti na vašim vrećicama s namirnicama! Virus se nalazi iza Vaših uški! Virus lebdi u sobama bez ljudi! Morate prati i dezinficirati ruke 17 puta dnevno! Morate odmah instalirati sve vrste sustava za filtriranje zraka! Postavite pleksiglas posvuda! Još bolje, samo ostanite kući i nemojte se viđati ni s kime! Sjednite i budite što mirniji. Djeca su opasna izbjegavajte ih! Izlazak na Sunce može biti koban jer je virus ‘u zraku’!

Prirodni imunitet nestao je iz medicinskog narativa, kretanje je postalo opasno, sreća i radost postali su zabranjeni itd., itd……Cilj je bio ne razboljeti se, a razbolijevali su se ljudi koji su sami bili u svojim kućama, i koji su nosili maske i dezinficirali ruke svakodnevno…

Napokon su vlasti izjavile da imaju čarobno rješenje koje će riješiti problem. To je novi proizvod poput čarobnog napitka kojeg čovječanstvo nije do sada koristilo, a koje je zadnji ‘krik znanosti’, tzv, cjepivo koje to u biti nije već genska terapija koja dolazi umotana u male nanočestice koje se ubrizgavaju u mišić. Kompletni MSM unisono je izjavljivao (ne znamo još uvijek temeljem kojih točno infomacija i izvora) o tome da je taj čarobni pripravak testiran, te da ima 95 posto učinkovitosti. Obični ljudi su povjerovali u vijest prije svega jer je prioćena egzaktna brojka pa to valjda mora biti istina jer je to broj s postotkom kojeg su tzv. novinari tzv. MSM sigurno provjerili (je l tako?). Također, ljude se uvjeravalo da nema nikakvih nuspojava iako oni to nitko nije znao niti je bilo znanstvenih ni drugih dokaza za to.

Tucker se također pita: „Što se zaboga događalo? U biti, sva stara znanost je izbačena i nova znanost ju je zamijenila, osim što zamjena nije bila znanost. Bila je to neka vrsta metode društvene kontrole. Prestanite jesti meso i jedite bube! Ne idi u crkvu! Ne pjevaj! Stavite ovu tkaninu oko lica i hodajte okolo čuvajući druge! Imali smo osjećaj da je sve ovo ludnica. Čitao sam članke iz 2006. koji su razotkrivali svaku od tih smiješnih metoda kontrole bolesti. Što se zaboga dogodilo? Ono što do jučer nisam znao jest da je znanost o svim tim temama još snažnija nego što sam znao.“

Iznenada, naizgled niotkuda, znanost je pretrpjela ogroman udar. Gotovo cijeli znanstveni establišment, plus mediji, plus sve vlade u svijetu osim Švedske i nekoliko drugih država, prihvatili su iste lažne mitove koji su u potpunosti opovrgnuti u postojećoj literaturi koja je bila javno dostupna cijelom svijetu, ali sada potpuno ignorirani. No je li to bila cijela znanosti? Koga se uopće iz znanstvenih krugova pitalo ili intervjuiralo? Možda one koji su imali drugačije mišljenje ili one koji su radili za narativ?

„Znanost” koju smo dobili tijekom zatvaranja i dvije godine nakon toga bila je nekakva nakazna i krnja manifestacija prave znanosti koja je i dalje ovdje ali nema javni prostor. Zapravo, znanost (na našu sreću) još uvijek postoji. Cochrane Review primjerice pokazuje što znači politička direktiva u znanosti: ta je prestižna platforma počela objavljivati ​​ono što je urednik nazvao “Rapid Response” članke koji su izravno proturječili ustaljenoj znanosti pronađenoj u potpuno istom časopisu! Bilo je potpuno nevjerojatno. I skandalozno. I još uvijek jest. S pravom se pitamo što se zapravo dogodilo?

Odgovor leži u nekoj kombinaciji moći, novca i javne panike. O tome koji od njih tri ovdje prevladava otvoreno je za raspravu. Ali jednostavno nema sumnje da smo bili podvrgnuti “velikom resetiranju”. I još uvijek se to događa. Nadziru nas i cenzuriraju slobodnu misao, argumente i slobodoumnost u svakom obliku. Maltretiraju nas. Potiču nas, oporezuju, guraju i tjeraju da prihvatimo ono što ne želimo, bilo da se radi o električnim vozilima koji mahom eksplodiraju i nisu isplativi, Central bank digital currencies (CBDCs) ili mRNA. Ovi napori su započeli odbacivanjem znanosti u korist mita i mitovi još uvijek upravljaju svijetom.

Možda je točno ovo: Pogriješili smo što smo vjerovali vlastima. Pogriješili smo što smo vjerovali vođama. Pogriješili smo što smo se osvrnuli na sveučilišta, medije i časopise, te stručnjake općenito. Iznevjerili su nas. Lagali su nam. Što to govori o uobičajenoj historiografiji znanosti i ideji progresa? Nije dobro. Proći će generacija, dvije ili više da ljudi ponovno zadobiju povjerenje u znanost. I to s pravom. (The Failure of Science Is Worse Than You Think | The Epoch Times)“

To što se dogodilo sa znanošću u vrijeme Covida specifičan je problem. No pozabavimo se problemima koji se u literaturi spominju prije ere Covid-a. Julia Belluz i Steven Hoffman još prije 9 godina pišu o tome kako je znanost često manjkava te je vrijeme da to prihvatimo. Izravna prijevara samo je jedno potencijalno odstupanje od istine. I to je zapravo relativno rijetka pojava. Razgovor o pogrešnosti znanosti je postao mainstream. U publikacijama poput Voxa, New York Timesa ili Economista možete čitati o tome kako je istraživački proces daleko od savršenog – od neadekvatnosti recenzije do činjenice da se mnogi objavljeni rezultati jednostavno ne mogu ponoviti. Urednik medicinskog časopisa The Lancet Richard Horton  požalio se: “Veliki dio znanstvene literature, možda polovica, može jednostavno biti neistinit.”

Kad ljudi govore o nedostacima u znanosti, često se fokusiraju na medicinske i općenito znanost o životu. To jednostavno može biti zato što su ta polja najdalje odmakla u reviziji vlastitih problema. Mnogi strukturalni problemi u medicinskoj znanosti mogli bi se također primijeniti na druga područja. Kad bismo jednostavno prihvatili da znanost često ne funkcionira savršeno, bilo bi nam bolje. Prestali bismo smatrati znanost skupom nepromjenjivih činjenica. Počeli bismo cijeniti znanost zbog onoga što ona jest: dug i mukotrpan proces koji provode ljudi koji mogu pogriješiti, koji uključuje pogrešne početke, slijepe ulice i, usput, netočne i nevažne studije koje samo napipavaju istinu, polako i postupno. Priznavanje te činjenice, pišu spomenuti autori, prvi je korak prema tome da znanost bolje funkcionira za sve nas. Od dizajna studija do širenja istraživanja, postoje deseci načina na koje znanost može skrenuti s tračnica. Mnoge znanstvene studije koje se objavljuju svake godine su loše osmišljene, suvišne ili jednostavno beskorisne.

Istraživači koji su se bavili ovim problemom otkrili su da više od polovice studija ne poduzimaju korake za smanjenje pristranosti. https://www.vox.com/2015/5/13/8591837/how-science-is-broken

Pa zašto se ti problemi ne uoče prije objavljivanja studije? Razmislite o procesu recenzije (peer review), u kojem znanstvenici šalju svoje radove drugim stručnjacima na provjeru prije objavljivanja. Ideja je da će ti kolege otkriti nedostatke i pomoći u poboljšanju radova prije nego što budu objavljeni kao članci u časopisu. Stručna recenzija ne jamči da je članak savršen ili čak točan, ali bi trebala djelovati kao početni korak kontrole kvalitete.

Ipak, postoje nedostaci u ovom tradicionalnom modelu recenzije “prije objavljivanja”: oslanja se na dobru volju znanstvenika koji su pod sve većim pritiskom i možda neće potrošiti vrijeme potrebno da ispravno kritiziraju rad, podložan je pristranosti nekolicine odabranih i sporo je – stoga ne čudi da recenziranje od strane kolega ponekad ne uspije. Ovi čimbenici povećavaju izglede da će čak i u najkvalitetnijim časopisima pogreške, nedostaci, pa čak i lažni radovi proći.

Zbog ovih sada već dobro poznatih problema, nije neobično čuti izjave poput onih od urednika The Lanceta Richarda Hortona da “Veliki dio znanstvene literature, možda polovica, može jednostavno biti neistinit.” Nastavio je: “Pogođena studijama s malim veličinama uzorka, sićušnim učincima, nevažećim istraživačkim analizama i flagrantnim sukobima interesa, zajedno s opsjednutošću slijeđenjem pomodnih trendova sumnjive važnosti, znanost je skrenula prema mraku.”

Tzv. “meta istraživanje” postaje sve istaknutije i jedinstvenije u znanstvenim disciplinama. Sveučilište Stanford pokrenulo Meta-Research Innovation Center kako bi okupio istraživače koji rade na proučavanju istraživanja na jednom mjestu. Centar se vodi ovom izjavom o misiji: “Identificiranje i minimiziranje trajnih prijetnji kvalitete medicinskog istraživanja.” Ovi metaistraživači primjenjuju znanstvenu metodu kako bi proučavali samu znanost i otkrili gdje ona posustaje. S porastom istraživanja o istraživanju došao je još jedan važan uvid: da moramo prestati pridavati previše povjerenja pojedinačnim studijama, i umjesto toga se više oslanjati na sinteze mnogih studija, koje spajaju sve nalaze o određenoj temi i minimiziraju inherentne pristranosti unutar svake pojedine studije. Međutim, u eri Covida čak su i vrijedne meta-studije o pojedinim mjerama protiv Covida obezvrijeđene (prisjetimo se samo meta studija o maskama za lice, o zaključavanjima, o ivermektinu itd.)

Davno prije nego što je postalo popularno kritizirati znanost, Sheila Jasanoff, profesorica s Harvarda, tvrdila je da su znanost — i znanstvene činjenice — društveno konstruirane, oblikovane više moći, politikom i kulturom (“prevladavajuća paradigma”) nego društvenim potrebama ili težnja za istinom.

“Posebno znanstveno znanje nije transcendentno ogledalo stvarnosti”, piše ona u svojoj knjizi State of Knowledge. “Ona se ugrađuje i jest ugrađena u društvene prakse, identitete, norme, konvencije, diskurse, instrumente i institucije — ukratko, u sve građevne blokove onoga što nazivamo društvenim.” U razgovoru nakon toga, upozorila je: “Nešto užasno nije u redu s projiciranjem idealističkog pogleda na znanost.”

Kad bi ljudi na znanost gledali kao na ljudsku konstrukciju – rezultat zamornog, postepenog procesa koji može biti nesavršen u potrazi za istinom – i znanost i javno razumijevanje znanosti bili bi bolji. Mogli bismo naučiti vjerovati znanosti kakva ona jest i izbjeći nesporazume oko onoga što nije.

 

Piše akademik Krešimir Pavelić

Izvor:

Dr. Krešimir Pavelić: Uspjeh ili neuspjeh znanosti (ili znanost prije i poslije ere Covid-a)