Vrijeme mora jednom stati

Vrijeme mora jednom stati

Pogledajte bilo koje ilustrirane novine ili časopis! Vijesti se (a samo je zlo vijest, nikad dobro) izmjenjuju s izmišljotinama, fotografijama oružja, leševa, ruševina, s fotografijama golišavih žena. Ja sam nekad farizejski mislio da nema nikakve uzročne veze između tih stvari, da ja, kao izričit senzualist i esteta, ne snosim odgovornost za ono što se zbiva u svijetu. Ali je navika na senzualnost i puki estetizam proces zaštićivanja od Boga. Odavati se tome znači postati duhovna kišna kabanica koja štiti onaj kutak vremena u kojemu je čovjek središte, od najmanje kapljice vječne zbilje. Ali jedina nada svijeta vremena leži u tome da ga neprekidno natapa ono što se nalazi izvan vremena. Zajamčeno zaštićeni od Boga, mi uklanjamo iz svoje okoline jedini utjecaj koji je kadar da osujeti razorne sile slavohlepnosti, pohote i vlastoljubivosti. Naša odgovornost možda nije tako napadno bjelodana kao njihova; ali je isto tako stvarna.

Kiša je prestala. Na paučini vise zaostale kapljice. Ponad vršika nebo je nalik na spušteni poklopac, a ova su polja ravni goli simboli posvemašnje rezignacije.

Nevidljiv u živici, carić povremeno otpušta zapinjač u svom sićušnom zujavom satnom mehanizmu. S mokrog granja odozgo padaju i padaju kapi u nepredvidljivu ritmu posve strane muzike. Ali jesenska tišina ostaje nepomućena, pa čak i tutanj teretnjaka što prolazi, čak i dugi krešendo i sve slabije brujanje eskadrile aviona, čak i moja sjećanja na one eksplozije i sve one duge noći bola nekako su nevažne i mogu se zanemariti. Kakva li zveketa željeza na površini nebeske sfere! Ali ovdje, u njenu mutnu središtu, tri stara graba i trava, trnjak i božikovina stoje i čekaju. A između ponavljanja svoje bezbrižne male deklaracije osobne nezavisnosti, čak i carić pokatkad stane, ondje dolje na dnu živice, da oslušne načas tišinu u tišini; naheri glavu i časak-dva je svjestan da čeka, u mračnom labirintu od grančica, čeka izbavljenje o kojemu on ne može imati ni pojma. Ali mi koji možemo, ako hoćemo doći do potpune spoznaje o tom izbavljenju, zaboravili smo posvema da ima nešto što treba čekati.

 

 

Aldous Huxley, Vrijeme mora jednom stati, 1944.