Za sve su kriva djetinjstva naša

Izrasli smo sami kao biljke.
I sada smo postali istraživači
zapuštenih predjela mašte
nenavikli na poslušnost zlu.

 

Iznikli smo pokraj drumova
i s nama rastao je strah naš
od divljih kopita koja će nas pregaziti
i od kamena međašnih koji će razdvojiti
našu mladost.

 

Nitko od nas nema dvije cijele ruke.
Dva netaknuta oka.
I srce
u kojem se nije zaustavio jauk.

 

Svijet je u nas ulazio neskladno
i ranjavao naša čela
zveketom svojih ubojitih istina
i bukom zvijezda zakašnjelih.

 

Starimo.
A bajke idu uz nas
kao stado za ognjem u daljini.
I pjesme su nam takve kao i mi.
Otežale i tužne.

Vesna Parun