Stiže superizborna 2024. godina. To znači da je već počela superpredizborna kampanja. Cijeli svemir se fokusira na to sveto razdoblje. Prekomjerno ga pratili ili pokušavali ignorirati ne možete poreći značajne posljedice koje to razdoblje ima na društvo. Vi što pratite: jeste li spremni na rezanja vrpci na otvorenjima gradilišta infrastrukturnih objekata, lažna obećanja, muljanje, kemijanje, laganje, prepucavanje, prekenjavanje i prešetavanje po medijima, podmetanja, spinove, prave i izmišljene afere, prave i fingirane svađe, pregrupiravanje interesnih lobija, stvaranje novih stranaka i neprirodnih koalicija? Vonabi majstori parade spremni su i napeti ko puške, već su krenuli u bitku za svaki pa i najmanji glasić. Stranke i strančice se počele napuhavati kao paunovi. Iz ormara se vadi najljepše i najglamuroznije perje; vade se i stari medijski uradci koji kompromitiraju mrske neprijatelje od milja nazvane politički protivnici. A sve to samo zato što je bitan javni i medijski dojam, a ne stvarni sadržaj.
To trenutno izgleda otprilike ovako: rađaju se nove nove nikad, nikad, nikad viđene stranke i inicijative. U pravilu ih vode stari ofucani lisci, sumnjivi likovi ili umišljeni redikuli, koji su našli neku nevidljivu podršku i uspjeli oko sebe okupiti malu pastvu slabomislećih ovčica koja im nekritički aplaudira i slijepo ih obožava. Miševi se ujedinjuju u veeelike koalicije koje će požnjeti golemih 0,1-0,3% glasova. Sdp-ovci glume da su Možemovci. Možemovci glume da su ozbiljni i da nisu obični lezilebovići. Iako jesu. Dp-ovci čupaju za kosu i tuku nogom ispod stola zločeste Mostovce koji se ne žele igrati s njima. Čak su u očaju i Pernara kupili. Plenki i Zoki su ionako u neprekidnoj kampanji. Nažalost, samo rijetki prate konferencije za tisak antikoruptivne Karoline, koja se usudila podnijeti kaznene prijave protiv najvećih krokodila u ovoj našoj bari. Tko zna, možda ona iznenadi…
U svakom slučaju, lagano počinje vriti i ključati na političkoj sceni. Nervoza među akterima raste. Zauzimaju startne pozicije, gurkaju se laktovima i gaze po nogama. Tko će iduće godine pobrati vrhnje, kome će svanuti, a kome smrknuti? Kako povećati svoje šanse, koju temu istaknuti, koju priču prodati, koje ljude isturiti u prvi plan? Hoće li Sabor konačno ponovno postati najviše predstavničko tijelo, a ne Vladin, da ne kažem Plenkijev, podguz i uspjeti se izvući ispod potplate HDZ-Pupovčeve klijentelističke cokule? Hoće li ovaj puta biti ipak malo više autentičnih predstavnika naroda ili će možda čak, Bože sačuvaj me grešne misli, takva opcija preuzeti vlast? I tko bi to bio? Tko će se izložiti za nas, a ne za svoj interesni lobi?
Ono što mene zanima je hoće li se koplja konačno početi lomiti oko stvarne podjele na globalističke vazale i suvereniste? Ili će, kao i dosad, borba među raznim interesnim skupinama biti zakamuflirana u celofan lažnog sukoba lažne ljevice i lažne desnice. Hoće li itko zastupati antiglobalističke stavove koji su 10.09.2022. bili jasno artikulirani na prosvjedu “Dajemo vam otkaz” i čije su poruke sada aktualnije više nego ikad, a koje su prešućene u medijima i zaglušene urlanjem i kreveljenjem oko traljavo izmišljene, a možda i namještene, terorističke ugroze, uz glasan uzdah olakšanja i poneki opuštajući prdac vladajućih kada su shvatili da sustav, i oni s njim, neće bit srušen taj dan?
Hoće li, dakle, itko artikulirati problem agresivnog napada woke agende na našu djecu, realnog rizika zlouporabe digitalne valute i umjetne inteligencije; pokušaja stvaranja mračne globalne vlade kroz Svjetsku zdravstvenu organizaciju i izmišljene ugroze; lažnog tumačenja klimatskih oscilacija, izgradnje petnaestominutnih gradova, gašenja poljoprivrede i nadolazeće gladi; te cijeli niz drugih aktualnih protučovječnih agendi? I sveopće korupcije koja omogućava i lubrificira provođenje tih globalističkih agendi.
Ima li uopće smisla u ovakvom sustavu s ovakvim ljudima na ključnim mjestima sanjariti o budućim boljim i poštenijim vremenima? „Ima li nade za nas?“, još davno se sjetan pitao Dražen Zečić.
Predstavnička demokracija
Ne trebaš biti veliki stručnjak niti duboko involvirani aktivist da bi skužio da je sustav postao, a možda i oduvijek bio, sam sebi svrha. S obzirom na cijeli niz ovih novih agresivnih agendi koje su nam, ne pred vratima, nego već s obje noge u dnevnom boravku, očito je da su globalni društveni inženjeri daleko dogurali u svom planu Velikog Reseta. U velikoj žurbi kreiraju novi sustav uz glavni uvjet da baš oni opstanu na vrhu piramide. Čisto sumnjam da je predviđeno da sve te promjene idu nama malima u korist, iako im je to uvijek glavna mantra. Dok Titanik prirodnog poretka, zdravog razuma, ljudskih prava i sloboda neumitno tone, naše vođe, ministri, zastupnici i političari, lobisti, savjetnici, kontroverzni poduzetnici i ostali utjecajni članovi društvenog života maljaju brodski salon. Njihove misli, oči, a na žalost i ruke su u našim džepovima, daleko izvan svih globalnih kretanja. Slabovidni i kratkumni samo strančare i gramzljivo gledaju kako da zgrabe kakvu poziciju i maznu ono malo zlatnika na stolu. Ili kakvu nekretninu. Pa da u miru odu na tekmu hrvatske repke ili na Maldive, jer to je sad če-če.
Strančarenje u Hrvata je doseglo takvu razinu da akteri sve teže skrivaju da im je prvenstven osobni interes i interes njihovog legla, a da su Hrvatska i ostali njeni građani u petom planu. Bitno je sebe pozicionirati na mjesto s kojeg se lakše bere slatko voće. Vjerojatno je tako oduvijek bilo i vjerojatno će tako uvijek biti, samo eto sad kad kroz to osobno prolazimo čini nam se da ovako loše ipak baš nikada nije bilo. Čisto sumnjam da prijašnje društvene zajednice (države) i njeni članovi (građani) nisu bili samo pijunčići u igri domaćih i stranih interesnih lobija i da kokošari i prije nisu krali i otimali pod krinkom zaštite javnog interesa. Da siledžije nisu provodile svojevolju nalazeći novu ambalažu u koju će je upakirati. Sada je ta ambalaža kapitalizam, stranački sustav i predstavnička demokracija.
A ta predstavnička demokracija se otela kontroli, ako je kontrole ikad bilo. Narodni predstavnici, časni zastupnici, čast izuzecima, se potpuno odnarodili. Izmučeni od svakodnevne borbe za svoje sitne, bijedne, ali vrlo konkretne interese i opstanak na bitnim pozicijama, oni koji bi trebali biti naši predstavnici i zaštitnici nemaju baš puno vremena za razmišljanje o dobrobiti drugih manje sretnih ili manje sposobnih. Dečki su se odlijepili od stvarnosti ostatka Hrvatske. Kao i mainstream mediji. Više niti osluškuju niti predstavljaju glas naroda, samo se grčevito drže za stolicu i apanažu. Stranački totalitarističko-podobnički sustav im eutanazirao neovisnost i slobodoumnost. Ovi na vlasti, ako su nekad i imali imalo karaktera, digniteta i časti u junačkim prsima to se sada ne vidi, jer im samo vire nogice iz voždovog dupeta. Ili su indoktrinirani manijaci, mediokriteti i beskarakterne ulizice ili se skrivaju po mračnim zakutcima i gunđaju si u bradu, u kojem slučaju su beskičmenjaci i kalkulanti. U ovakvoj situaciji nam ne trebaju niti jedni niti drugi. Dionici moralne i stvarne degradacije ovog društva ne mogu biti faktor njegova oporavka.
Veliki reset je iza ugla. Treba nam svježa krv. Nova paradigma. Dosta je kaučarenja. Idemo delat.
Revolucija
Je, potrebna je revolucija, ali ne revolucija krvi i suza, nego revolucija mišljenja, revolucija načina na koji se misli. Bolje reći: potrebna je duhovna obnova ovog naroda. Tu obnovu su pozvani voditi svi, a prije svega budni, časni, pošteni i nesebični pojedinci. Oduvijek su postojali ti neki naivni nepodobni jeleni koje sebičnost svih oko sebe nije obeshrabrila da pokušaju promijeniti ili poboljšati sustav i koji su bili spremni nesebično dati sebe i sve svoje žrtvovati za prave ideale. Takvi kopitari, tražeći načine da učine barem malo boljim sebe i svijet oko sebe, stalno podmuklo ruju i rovare protiv dobrih, pristojnih i uglađenih kriminalaca koji su kidnapirali ovu slučajnu kvazidržavu. Posvuda pale mala svijetla dobrote kao putokaze drugima ili viču u pustinji. I Crkva u Hrvata je to nekoć činila. I studenti. I Matica Hrvatska. I emigracija. Svi su oni okupirani ili umrtvljeni, ali ipak postoji cijeli niz pojedinaca – svećenika, znanstvenika, intelektualaca, poduzetnika, radnika i seljaka koji su se zadnjih godina, a posebice kroz kalvariju plandemije, ukazujući na činjenice i apelirajući na zdrav razum, htjeli – ne htjeli našli s one strane mainstreama, na (re)aktiviranoj aktivističkoj sceni. To su ostaci ostataka onih koji su najviše približili duhu ovog naroda, jer se odbijaju podložiti (zlo)duhu svijeta koji je većinu naroda prvo zastrašio pa obgrlio zamamnim mišolovkama, hipnotizirao, uspavao i uljuljkao u različite iluzije i obmane. S nadom čekam da se njihov glas razuma začuje i u ovom razdoblju.
Drugi čija se aktivacija čeka su slobodnjaci, nositelji samostalnih djelatnosti, sitni i srednji poduzetnici, bivša srednja klasa, oni su novi proleterijat. Njih je globalizam targetirao kao najveću prijetnju i nemilice ih pokušava uništiti, jer su živi, neovisni, propulzivni i poduzetni, a istodobno nužno žilavi, radišni i uporni, ali i čovječni i uviđavni, jer takvi moraju biti kako bi maleni opstali na tržištu velikih. Takav duh nam treba.
Onog starog proleterijata, radničke klase, na žalost, više nema. Raspršen je, pacifiziran i lobotomiziran. S jedne strane pritegnut teškom tjeskobom financijske nemoći i svakodnevnih izazova, koje smo prije nazivali problemima, jer to i jesu, a s druge strane omekšan prividno boljim standardom i raznim drugim dudama varalicama. Virtualna stvarnost, društvene mreže, alkohol, droga, kladionica… izaberi svoju ovisnost. Četvrta industrijska revolucija, kako ti prevaranti tepaju nekakvom čudovišnom zelenom kapital-socijalizmu i zamjeni ljudske radne snage robotima i umjetnom inteligencijom, nezaustavljivo nadire. Radnička klasa je postala podstalež, infra-stalež izvan svih kategorija, vlasti nepotreban i suvišan, podoban samo da ih se ubije, drogira ili smjesti u virtualnu stvarnost i zamjeni tim robotima i tom umjetnom inteligencijom. Barem bi tako željeli čuvari globalnog sustava, koji, samo kako bi zadržali moć, ne dopuštaju sustavu da prirodno evoluira i bude podređen ljudskoj prirodi. Takva dijabolična težnja samo potvrđuje da je Biblija u pravu u vezi toga tko je upravitelj ovog našeg svijeta. Na žalost, ti zločinci su uspješno pacifizirali ovaj nekad najpropulzivniji dio ovog naroda.
Ali eto, sada kad znamo da je pred nama cijeli niz izbora, imamo se i čemu nadati, bez obzira što izgleda da ima više glasača nego stanovnika, što okupirani mediji, tajanstvene službe, tajna udruženja i podanici krupnog kapitala rade sve i sva da nas rasprše, izmiješaju i posvade, što ćemo opet imati frankenstein izborne jedinice i što će nam i dalje Apis brojati glasove. Možemo, kao i u svakoj predizbornoj kampanji, sanjariti o novim licima, novim poštenim narodnim predstavnicima. Nadati se boljitku. Što nam drugo preostaje?
Usudimo se!
Možemo promišljati i razgovarati i o alternativama ovom sustavu. Sanjati o meritokraciji, zazivati neposrednu demokraciju, a neki i teokraciju. O tome je lijepo diskutirati na akademskoj razini, no takva promjena sustava sada nije realna i dok smo još u ovakvoj demokraciji dobro je promišljati i o pokušaju poboljšanja postojećeg sustava. Danas više nego ikad postoji nužnost redefiniranja politike i pristupa politici, jer je nužno da nacionalna država postane stvarni zaštitnik svojih građana i prestane biti obična ispostava i izvršitelj interesa krupnog kapitala i tajanstvenih nadnacionalnih tijela. I možda je to ključ. Nekako mi se korisnijim čini biti oruđe Gospodnje i fokus staviti na poboljšavanje samoga sebe i služenje bližnjima, nego pokušati promijeniti sustav. Kada je ikada vjeverica promijenila odnose snaga u šumi? Osim u crtiću.
Razumljivo je da sitni glodavci zazivaju vođe. Žele da netko drugi riješi njihov problem, da netko drugi umjesto njih isturi glavu iznad žita. No, ovo je vrijeme kada nam ne trebaju vođe, barem ne u klasičnom smislu. Treba nam udio svakog od nas. Trebaju nam hrabri, hrabri služitelji, osobe koje su spremne dati se na raspolaganje, žrtvovati svoja htijenja i podrediti svoje talente zajednici, tražeći malo ili gotovo ništa zauzvrat, samo onoliko koliko im je potrebno da imaju za pristojan i dostojanstven život i sigurnost svoje djece. Trebaju nam oni koji imaju svijest o zajednici kao proširenoj obitelji te su spremni preuzeti svoj dio odgovornosti, inzistirati i ne odstupati od visokih kriterija solidarnosti, poštivanja drugih, slušanja i uvažavanja tuđeg mišljenja, suradnje i neprekidnog promišljanja i razgovora o boljitku i zaštiti te zajednice. Oni kojima je najveća nagrada saznanje da su doprinijeli da život ljudi oko njih bude pristojan i dostojanstven.
Ima li takvih? Hoće li se konačno u našem sazvježđu naći neka nova supernova ili ozbiljno zviježđe, neki pravi Čovjek ili Ljudi koji će uletjeti s dobrom pričom i osobno se izložiti?
Moja vizija su grozdovi malih zajednica punih služitelja koji neumorno rade i kreiraju prvenstveno stvarne proizvode, a nastavno i usluge koje ih zanimaju, međusobno surađuju, smišljaju, razvijaju i vjetre ideje. Međusobno si pomažu u teškim vremenima. Svaki pojedini grozd bi trebao biti zadruga koja je mjesto suradnje umjesto neprijateljstva, solidarnosti i zajedničkog napredovanja umjesto konkurencije. Mjesto entuzijazma i poduzetnosti u kojemu su radnici ujedno i vlasnici. U kojemu postoji određena minimalna hijerarhija, ali prirodna, temeljena na ljudskoj kvaliteti, sposobnosti, znanju, vještinama i koja postoji isključivo u svrhu napretka zajednice. Svaki grozd bi bio bazična ćelija sa svojim autonomnim unutarnjim pravilima koja je s jedne strane sposobna samostalno opstati odnosno teži samodostatnosti, a s druge strane biti u stalnoj povratnoj sprezi s drugima grozdovima i tvoriti moćnu silu ako zatreba. A ako neka boba grozda ili čak i neki grozd usahne cjelina ostaje sačuvana.
Ima toga već i sada.
(npr.https://www.mondragon-corporation.com,https://www.logicno.com/novac-posao-ekonomija/usudimo-se.html) Ovaj sustav je primjenjiv i u ovom otimačkom liberalnom kapitalizmu. Nije to ništa novo, samo je potrebno da netko oran stvori grozd grozdova. A možda će se svi ti mali grozdovi spontano ili potaknuti duhom polako ujedinjavati i okrupnjavati. Ne znam: „Life is like a box of chocolate. You never know what you gonna get“. Dok ne dođe do okrupnjavanja potrebno je da svatko tko prepozna ovaj poziv krene, uloži talente koje mu je Bog dao za izgradnju tog svog jednog malenog grozda, počne djelovati na mjestu na kojem se nalazi. Zatomi povremene mračne porive, glasove sebičnosti, slabosti i straha iz nutrine i bezrezervno preda svojoj maloj zajednici višak vremena koji mu ostaje nakon izvršenja tekućih obaveza. Taj mali grozd može biti obitelj, radno mjesto, udruga, zadruga, župa, OPG, lokalna nezavisna lista, pa čak i stranka ili šta god što će sve te talente koje svatko od nas ima usmjeriti ka boljitku prvo te zajednice pa svih nas. Čini mi se da je došlo to vrijeme i da se dovoljan broj ljudi otvara ka tom konceptu i razvija svijest o nužnosti zajedničkog boljitka. Ne smijemo čekati da ljudi počnu jesti travu da bismo počeli stvarati bolji svijet oko nas.
Izbori su u tom kontekstu samo još jedna nova prilika da se u tom procesu međusobno upoznamo i prepoznamo te pružimo otpor mraku koji nas želi progutati. Ajmo ih pokušati iskoristiti.
A ako, kao i svaki put dosad, sveznajući silnik, tajne službe i udruženja, jal pojedinca ili grupe, priglupi sebični interes ili strah ili neka treća stvar zaustavi neku dobru priču ili nositelja te priče ni to nije kraj. Smrću svake dobre priče ostaje sjeme za novu priču, za nove generacije i nove velike male ljude da nastave nositi neugasivu baklju vjere, nade i ljubavi koju nikakvi crvljivi gadovi ne mogu ugasiti koliko god bi to željeli. Ti veliki magovi se boje jer znaju da je svijet stvoren po principu sjemena. A super stvar kod sjemena je da nitko, osim stvoritelja sjemena, ne zna u šta će izrasti dok ne proklija. Možeš pokušati kontrolirati i voditi proces, kao što to i pokušavaju, ali ne možeš znati u kojem smjeru će se neka ideja, duh, misao razviti. Ne možeš znati šta će idućoj generaciji pasti na pamet i kakav će im novi genijalac opet smrdati planove. A nama ostaje pouzdanje u Božju dobrotu i svemoć: da se, ponizno joj vjerujući, propnemo do Božje providnosti, neumorno razvijamo talente koje nam je Bog dao i iste koristimo za opću dobrobit. I da nikad ne odustanemo.
Pa kad nas budu lopatom zatrpavali u našu premilu voljenu zemlju da i dalje držimo dva prsta nade visoko u zraku.
“Onaj tko se želi nastaviti boriti je pobjednik.” Franjo Saleški (1576.-1612.)