Nastavak priče BOŽIĆ

Nastavak priče BOŽIĆPrvo su se probudile nosnice radoznalo se raširivši upijajući ugodu mirisa netom ispečene pogače. A onda jedan pa oprezno za njim i drugi kapak.

– Mama, je li to pogača? – u dva skoka već sam mirisala pogaču gotovo je dotičući nosom.

– Mhm – klimnula mi je s zagonetnim osmjehom – Danas je velik dan. Badnjak. Slavimo rođenje malog Isusa. I pogledaj, našla sam ovu  granu bora. Bura ju je slomila. Sad ćemo je okititi.

– A sčime?- okretala sam se oko sebe ne bih li pronašla išta što bi mogao biti nakit.

– Vidit ćeš! – odgovori majka ponovno s onim zagonetnim smiješkom. Njena neuobičajena radost probudila je u meni tako rijetko radoznalo iščekivanje. Iz dvorišta je donijela staru probušenu, limenu kantu punu zemlje i kamenčića u koju je ukopala granu bora, a ja sam potapšala zemlju oko nje. Bile smo zadovoljne učinjenim.

A ukrasi mama? – ponovno sam pogledom pretraživala prostor. Majka se, ponovno s onim predivnim, zagonetnim osmijehom, sagne, obujmi mi lice rukama i poljubi me u čelo. Onda se okrene, otvori vrata kredence i izvadi pletenu vrećicu, raširi otvor i  isprazni sadržaj na stol.

– Evo – reče – Sviđaju li ti se?

– Mama,… – razjapila sam usta držeći  jedan na dlanu… – Pa kako…

– Vidi… Pogledaj malo bolje. To je poklopac od konzerve. – Uzme jedan neobrađeni poklopac, stavi ga preko komada stare cijevi i počne udarati ravnim dnom kamena dok se nije potpuno ovio oko cijevi i poprimio njen valjkasti oblik.  Na vrhu šilom probuši rupu pa kroz nju provuče konac.

– Evo… Nije bilo teško… – nije skidala osmijeh…

– Mama – pljeskala sam rukama nesposobna da bez treskanja i pljeskanja i trčkaranja nosim uzbuđenje koje me obuzelo – baš su prilipi…

Dok smo stavljale ukrase majka mi je pričala o tom kako smo to činile s tatom prije tog prljavog rata koji ga je nama ukrao. Iako sam tada imala samo četiri godine još uvijek sam se s lakoćom mogla sjetiti njegova lica, glasa, osmijeha i onog predivnog osjećaja kad me nosio na svojim ramenima pa sam bila veća od svih ljudi… Ne, nisam zaboravila svoga tatu. Mama mi to nikad nije dopustila. Priča o njemu bila je toliko živa da se činilo kao da je samo na trenutak negdje izišao i da će se uskoro vratiti i sjesti za stol da zajedno ručamo.

Te magične večeri svojom pričom majka me odvela u sjajnu Betlehemsku noć, do štalice ispred koje su se tri kralja klanjala malom Isusu. I ja sam mu se poklonila i zaspala okupana zvjezdanim prahom.

– Sretan ti Božić! – još bunovnu i toplu zagrlila me je. – Ajde brzo ustani. Danas ćemo pojesti cijelu pogaču. Imamo i toplog mlika. Ajde, ajde…

Znači ipak nisam sanjala… Jučer je stvarno bio Badnjak, mama je stvarno bila sretna, stvarno je spremila   pogaču, stvarno  smo kitile granu…

Pogledala sam prema okićenoj grani i… Što je to??!!! – obrve su se upinjale dotaknuti kosu, izdah je zaglavio na rubu razjapljene čeljusti. Oslonjena na granu stajala je najljepša, najdivnija, naj…….krpena lutka koju je ikad itko vidio.

– Mama…. – pokušala sam joj nešto reći dok sam suznih očiju grlila lutku, ali nisam mogla. Iz mojih usta izlazili su čudni zvukovi poput zvukova trube koju su dotakle usne početnika. Majka me zagrli i šapne mi:

– Ne možeš ni zamisliti koliko te Bog voli…

I Božić je bio čaroban. Bio bi to najljepši dan u mom životu, samo, samo da me je još zagrlio i moj tata….

Definicija:

„Sama riječ Božić umanjenica je riječi Bog i prvotni naziv djeteta Isusa, koji je kasnije prenesen i na sam blagdan njegova rođenja.

Značenje riječi Božić kao mali Bog u kršćanstvu poprima umilna značenja: blagi Bog, dobri Bog, bliski Bog – Bog dostupan i pristupačan čovjeku.“

Dok sam kao mlada žena pokušavala shvatiti tu svoju duboku i teško utaživu čežnju za Bogom usidrenu u svakoj mojoj i najsitnijoj stanici, istražujući i ono što je nemoguće u potpunosti spoznati a ipak moguće osjetiti punim potencijalom ljudskog bića, na moja propitivanja o Bogu  jedan mudar čovjek mi je rekao:

„Svaka istinska vjera u Boga je dobra, jer ti svaka takva govori kako si sazdan od ljubavi. U osnovi to je povjerenje u to da si stvoren s višim ciljem i da tvoj život ima dublji smisao. Slijedeći zov svoje duše, važno je da se s NJIM  povežemo najčvršćim nitima ljubavi i da u svakom trenutku znamo da od njega nismo nikad ostavljeni, da smo voljeni takvom ljubavlju kakvu sami nikad ne bi mogli podnijeti jer bi se naše skučeno tijelo raspršilo u eksploziji čiste svjetlosti.

Kojim imenom dok smo u ljudskom obličju ćemo zvati svoj izražaj Boga kojeg osjećamo kao nepatvorenu ljubav, sasvim je svejedno, kao što je suncu svejedno kojom riječju ga nazivamo: sunce, sole, sun, sonne – ono jest i dalje ono što jest, jednako grije i hrani život. Sretan je onaj čovjek koji se prepusti Božanskom vodstvu, a najtužnije ljudsko biće je ono koje umre bez Boga na svojim usnama.“

Čovjek i Bog neodvojivi su.

Bez Boga čovjek može nositi ljudsko lice, no on sam je bezličan. Bez čovjeka u ovom svijetu koji se razigrao u milijardama opipljivih oblika materije, Božanska kreacija bila bi poput savršenog umjetničkog djela koje nikada nitko neće vidjeti. I čovjek i Bog trebaju jedno drugo kako bi vidjeli sebe.

Piše Deniza Marasović