ANIMA VERBORUM – Ime

Nastavak priča „Čovjek“ i „Laž

IME

 

Kad je obje noge povukao van dometa ruku koje su ih htjele dohvatiti, sklopljenih očiju ostao je ležati na prsima, zakovan starim strahom koji ga je priječio da se ustane i osvrne, strahom od zagađenog i zatrovanog, sprženog svijeta izvan ograde. Ispunjavajući njegove nosnice nepoznatim, bogatim, gustim mirisom tople, vlažne zemlje, duboki udisaj donio je prvu spoznaju vanjskog svijeta. Dlanovi su osjetili mekoću vlati trave, a uši uhvatile zvuk lepeta jastrebovih krila. Bubnjanje njegova srca još je kucalo u ritmu života, tjerajući ga da napravi sljedeći korak. Duboko je udahnuo, otvorio oči i podigao glavu. Pred njim, u svoj svojoj nenadvisivoj, goloj i čistoj ljepoti, stajao je zeleni svijet.

Onaj svijet o kojem su ga učili da je nestao, uništen strašnim vrućinama, poplavama, razornim potresima, promjenama klime za koje je čovjek bio kriv, da, upravo taj stari, “mrtvi“ svijet sad je stajao pred njim toliko opipljivo, blještavo živ, napadajući njegova osjetila silinom zagrljaja voljenog bića. Izdah je dugo stajao u grlu čekajući svoj trenutak ekspresije zanosa. Šumni zvuk napokon oslobođen iz grla razbudio ga je. Svjetlosnom brzinom nizale su slike sjećanja. Mali dio privilegiranog  čovječanstva spasio se u betonskim gradovima, zahvaljujući Velikima koji su ih izgradili za njih. Tomu su ih učili, ponavljajući  i ponavljajući i ponavljajući tu priču, dok se ne ureže u svaku poru, u svaki neuron mladih i podatnih mozgova kao pečat kolektivne krivnje i pečat kolektivne zahvalnosti prema spasiteljima istovremeno.

Iznad zidina digao se osinjak dronova.

„447, ostanite na zemlji. Ne dižite se! 447, ostanite na mjestu!“

Plam pali plam, život budi život postajući svjestan samog sebe. Naravno da neće ostati na mjestu! Nikad više, nikad…

Vrijeme je ponovo počelo neumoljivo juriti. Iako je trčao, činilo mu se da se rub šume odmiče od njega. Nastavio je trčati i kroz šumu dok god mu je njena gustoća to dopuštala. Nije u njoj bilo utabanih staza. Nepoznati su joj bili ljudski koraci. Grane su ga šibale, drača grebala i ranjavala, oštre travke i suhe bodlje zabadale su se u njegovo boso stopalo. Bezglavo je trčao i kad je opasnost prestala. Bez misli, bez plana, zadnje djeliće svoje snage dao je svojim stopalima. Šuma je postajala rjeđa, tlo kamenito i strmo. Usta su mu bila suha, hrapava od žeđi, a tijelo drhtavo od vala hladnoće koju je donijela noć. Zadnja kapljica iz krčaga snage izlila se. Udarac tijela o zemlju, prepao je vranu koja je kriješteći izletjela iz obližnje krošnje. Drugi šumski spavači neometeno su nastavili svoj san.

Svjetlost se probila kroz tanki procjep sklopljenih kapaka, vraćajući svijest iz prostora bez misli i kretnji u dimenziju postojanja. Kapci su se pomicali milimetar po milimetar, i pod svojom težinom opet padali, dok se nisu uspjeli zaustaviti na polovici zjenice. Trenutak prije pojave prvih misli, a ubrzo i sjećanja na bijeg, kroz mrežicu od trepavica gledao je svoja stopala zavijena u bijelu tkaninu iz koje su provirivali sitni zeleni listovi.

S ogromnog prozora ispred postelje na kojoj je ležao, zalazeći sunčani reflektor bacao je narančasti sjaj. Oštra bol na potiljku zaustavila je njegov pokušaj da se podigne na ruke i s glasnim uzdahom spusti se nazad. Sad je puno pažljivije pokretao glavu. Soba nije bila velika, no veća od one sive, tamne i zagušljive sobe u gradu u kojoj je spavalo još troje ljudi uz njega. Ovdje su bila samo dva kreveta i jedan manji drveni stol s izrezbarenim nogama. U nekakvom kamenom ormaru na sredini zida pucketala su drva predajući se vatri.  Uz taj ormar stajao je aparat sa žmirkajućim zelenim i plavim svjetlima koja su se neprekidno izmjenjivala. Nije mogao dokučiti čemu služi kao što nije mogao odrediti izvor ritmički ponavljajućeg, vrlo ugodnog zvuka pod čijom je vibracijom  njegovo tijelo lagano titralo. Prepustio se tom zvuku, polako zatvarajući još umorne kapke.

U sobu je ušla  bosonoga i tiho, gotovo nečujno približila se njegovoj postelji nadvijajući se nad njega i osluškujući njegov dah. Neukroćeni pramen njene duge, bakrene kose skliznuo je s  ramena i okrznuo mu  obraz. Otvorio je oči. Iznad njegova uzglavlja stajalo je nasmiješeno lice ženskog bića. Uronio je u pogled jezernih očiju i utapao se u njima potpuno bespomoćan, bez želje da zatraži pomoć. Srce mu je naraslo i podivljalo u transu šamanskog bubnjanja. Ne odvajajući pogled s njega, ona počne ispuštati glasne zvukove slične govoru. U sobu je utrčao dječak, za njim malo veća djevojčica, a onda su se redom nizale, komešale i gurale  glave starih i mladih, muških i ženskih bića. Pomiješani. Radosni. Svi su bili toliko lijepi, tako sjajni… Možda malo bučni. Napravio je grimasu koja je bila znak bakrenoj djevojci da ušutka žamor. U toj tišini punoj naboja radoznalosti, njene usne su se pokrenule stvarajući zvuk blizak glazbi. Ponavljala je iste riječi dok nije shvatio da ga nešto pita. Bila je nježna u svojoj upornosti da od njega sazna odgovor koji ju je zanimao.

– Tvoje ime? Ime?

Shvatio je kad je svojim dlanom dotakla svoje grudi i rekla:

– Dora, moje ime Dora, a tvoje ime? – uperi kažiprst prema njemu.

Tražila je da kaže tko je.  No on to nije znao. Bio je osoba s brojem 447. Siva osoba u sivom  svijetu iz kojeg je pobjegao. Nije više pripadao tim osobama i 447 nije više njegov broj.

Ona ponovo dotakne  svoje grudi i reče : „Dora!“, a zatim položi dlan na njegove grudi, na njegovo srce.

– A tvoje ime?

Preko cijelog njegovog bića prelio se val topline i neopisive milosti, a svjetlost spoznaje ganućem  ispunila mu je srce i orosila  oči.

– Boži da r, Božidar… Ime Božidar…

 

Daleko dolje, u dubokoj dolini, u smrdljivoj sivoj betonskoj strukturi preživljavale su sive osobe i imale su broj.

 

Visoko gore u planinama, okupani suncem, rosama, kišama, bojama i mirisima, ljubeći život i jedni druge, živjeli su ljudi i imali su imena.

 

Definicija riječi IME:

Ime nam daju roditelji. Države nam udare pečat s brojem. Ime se daje iz ljubavi, broj zbog potreba strukture koja nam ga daje. Brojevi označavaju osobe, imena ljudska bića. Iako ga označava, ime ne daje značenje čovjeku.

ČOVJEK svojim djelima daje značenje svom imenu.

Piše Deniza Marasović