Kad se veliki narativi raspadnu

Raspada li se VELIKO PRESLAGIVANJE? (GREAT RESET) 1.dio

Smiješna stvar se događa kada korporativna kultura postane nerazlučiva od kulture vlade. Korporatizirane vlade promiču i daju ovlasti onim ‘ambicioznim’ pojedincima koji mogu najbolje prodati i obećati rezultate. Razmislite o neimpresivnim imenovanim osobama kao što su Trudeau, Ardern, Johnson i Morrison.

Na prvi pogled zapravo nije važno što su ti ciljevi nedostižni. Ali to je važno, jer iz njega možemo kristalizirati ovaj aksiom: Što je san nemogućiji, to više promovira ljude poput Ardern-e i dr.

Budući da svaki postotak porasta nezaposlenosti tijekom godine stvara oko trideset šest tisuća ‘smrti od očaja’, što je nadaleko poznata i objavljena činjenica, moglo se pretpostaviti da će gašenje gospodarstva prije nekoliko godina prouzročit će milijune takvih „smrtnih slučajeva“ tako je stopa nezaposlenosti samo u SAD-u narasla je na gotovo 15% prema Pew Researchu.
Ambiciozni čelnici u savezu s MMF/WEF-om su se složili s tim, dobro znajući posljedice. Popularne ‘populističke’ snage to su spriječile, a u SAD-u vidiom da je i sama Bijela kuća u to vrijeme bila na strani tih populističkih snaga, jer je pozivala na otvaranje ekonomije SAD-a i otvoreno se borila s guvernerima iz „plavih država“ (demokrati).

Željni da udovolje prevaranti u službi MMF-a, sa svoje strane, nikada ne bi pristupili nikakvom uspjehu bez cjelokupnog kulturnog supstrata. Narativi su vrsta meke moći, a kao i svi oblici moći, narativi mogu ići do određene granice. Sada smo svjedoci koliko daleko mogu ići. Narativi su samo ‘priče u našim glavama’. Ali ako se dijele sa širim zajednicama, stvarnim ili virtualnim/digitalnim, tada se pojačavaju i postaju dio stvarnosti.

WEF i MMF djeluju kao da imaju veliki plan za budućnost – čiji su tehnokratski ciljevi do sada potpuno otkriveni. WEF počinje s tim ciljevima kao unaprijed utvrđenim, pa su jedina pitanja na koja su željeli dobiti odgovor bila ‘Tko će to provesti?‘, i ‘Kako će se to učiniti?

Može li se to učiniti ili ne (a kamoli, ‘treba li biti učinjeno’) nije pitanje koje ih zanima. To je ne-starter, jer se te stvari jednostavno moraju napraviti.

Ali ovo je pozitivan znak, zar ne? Korporativna kultura ulagača i dioničara koji previše prodaju i obećavaju radi u interesu javnosti utoliko što su ovi katastrofalno distopijski ciljevi daleko manje stabilni ili ostvarivi nego što se oglašavaju.

Drugim riječima, javnost se opirala nezakonitom zakonodavstvu i razbijala narativ koji ga opravdava, pa je sam resetizam u opasnosti od neuspjeha.

To znači organski razvoj kontra-narativa, onog koji rezonira s sve većim slojevima u pogođenim društvima. Veliki tehnološki oligarsi učinili su sve u pokušaju da kontroliraju, kazne i ušutkaju ovaj protu-narativ.

Elite su zapale u začarani krug, jer je populistički kontra-narativ dijelom dokazan upravo tom cenzurom i represijom. Što više guraju, postaju slabiji.

Društveni inženjeri, planeri, organizatori Soroševih obojanih revolucija toliko dobro razumiju tu točku što izaziva još veću sumnju. To je doista aksiom Genea Sharp-a u knjigama poput „Od demokracije do diktature – konceptualni okvir za oslobođenje“ (2012.) i jedna od najvažnijih točaka koje treba istaknuti u popularnom organiziranju protiv ‘režima’.

Svaki put kada ‘režim’ pokuša napraviti neko ‘isticanje snage’, kontra-narativ prevladava jer javnost razumije da su ta ‘isticanja snage’ izvedena iz kriza snage i slabosti.

Sloboda, kao i ljubav, dolazi iz snage. Diktatura, kao i strah, dolazi zbog gubljenja kontrole. A moć je poput vode, što je više hvatate, brže je gubite.

Apsolutna panika je opipljiva.

Izvor: Strategic Culture Foundation , by Joaquin Flores


  1. dio – Kad se veliki narativi raspadnu
  2. dio – Nepovjerenje prema elitama
  3. dio – Kriza velikog preslagivanja