Čudno neko vrijeme došlo. Taman teta pandemija iznenada otišla s lastama u dalek južni kraj kad eto na pozornicu stupila lijepo odjevena i uredno podšišana teta inflacija od 10-ak %, pri čemu je hrana otišla gore za 19 %. Kruh bio 5 kuna, sad je euro i po. Sirni namaz sa 8 kuna u godini dana otišao na 2 eura. Ne znam kak je to 19 %, al dobro, mi kopitari ne znamo baš s brojkama, pa treba vjerovati stručnjacima. Pokazali su zadnjih godina da su vrijedni ukazanog povjerenja.
Izgleda da je ove godine i krumpir od zlata. Kila otišla na skoro 2 eura. Nema više guljenja. Od sada će se za te pare i kora jesti. To neće biti zlostavljanje djece, jer je puna nutrijenata.
Kao djeca smo široko otvorenih očiju slušali priče djedova kako se, dok su oni bili mladi, jela kora s drveća ili kako se kruh kupovao na točkice. Konačno, oh konačno, bismo i mi to mogli živjeti. Polako dolaze vremena kad, da bi djetetu kupio sladoled moraš napraviti rebalans kućnog budžeta. Npr. da bi mali Ivek dobio slaju odma se saziva sjednica kućnog vijeća sačinjena od zakonite i mene te se izglasavaju povijesne odluke: večeras preskačemo večeru, sutra smanjujemo porciju krumpira za 30% i umjesto Jutarnjeg se kupuje 24 sata. Mislim niti jedne te novine ne valjaju, ali ove druge ne valjaju za manje para.
Ali nisu samo vremena teška. O da… i matematika u Rvata je pomalo začudno definirana. Površan kakav jesam ne bih sad ulazio u genezu hrvatske matematičke misli od stoljeća sedmog, dovoljno je malo pogledati oko sebe.
Evo, recimo, cijena kvadrata stana otišla u nebo pa je 3-4.000 eura za kvadrat stana postala normalna cijena. Pokušajte na podu stana kredom nacrtati taj kvadrat pa ćete shvatiti koliko je to suludo.
Peteročlana obitelj želi kupiti stančić od 80 kvadrata. Fali soba za jedno dijete, ali djeca su mala pa će strpati dvoje u jednu sobu, a poslije, ako zatreba, mogu prenamijeniti balkon. Baš bi htjeli npr. na Trešnjevku, a tamo takav stan ide za povoljnih 280.000 Eur. Ništa lakše, proda se jedno dijete, tatin bubreg i tu su negdje, a i riješen je problem manjka soba.
Ako je prosječna mjesečna plaća 1.000 Eur. A mnogima je to tek sanak pusti. Ajmo reć da dvoje roditelja imaju 2.000 Eur plaće. Za onaj gore stan na 30 godina kredita bi rata bez kamata bila 777 Eur. A di su kamate, osiguranja, režije, auto, školske i ine obaveze? Matematika je jednostavna: izdrže 30 godina bez hrane i stan je njihov.
Dakle, prosječni hrvat ne može kupiti stan na Trešnjevci. A opet, Zagreb je postao kranograd. Kran do krana. A stanovi se prodaju, a da zgrada nije ni provirila iz temelja. Ko onda sve to kupuje? Ko? Nema u nas baš toliko dalmatinaca i IT-jevaca. Nešto gadno ne valja u ovoj jednadžbi.
Sa sjetom se sjećam kad je kvadrat u Dugavama bio 1.300 Eur. A plaća neznatno manja nego sada. Nije to bilo tako davno. E, ali i tu je postojao trik. Tada kamate nisu bile 2-3 %. Strane banke bile došle u Hrvata pa im davale iznimno pooovoljne stambene kredite od 8-10 % kamate (godišnje, iako se činilo kao mjesečno). A sredstva osiguranja? Moraš imat samo osam jamaca, moraš uplatiti par tisuća kuna na policu životnog osiguranja i ostavit im barem jedno dijete i hipoteku na stan kao zalog, a također im moraš dati dvajespet posto pologa i 5 litara krvi, po mogućnosti O+, jer ona svima odgovara.
Osim ako želite uzeti Švicarac. Oooo… (trlj-trlj ručicama), pa vi ne znate što je švicarac? To vam je kredit u naj-naj-najsigurnijoj valuti na svijetu svih vremena. Uzmite, uzmite! Ne samo da je franak sto puta sigurnija valuta od tog jadnog eura, nego je i kamata 5,5%. I ne trebaju Vam daljnja sredstva osiguranja i može veća rata i može bez jamaca. Šta bi Vam tu bilo čudno? To smo smislili jer vas volimo. Siguran? Naravno da je siguran. Zar bismo Vas lagali?
Mamu im bahatu bankarsku. Izmisle pare pa šišaju raju uzduž i poprijeko. Mi ko glupi pa ne kužimo. Kao, pa imate izbora, ne morate ga uzet ako nećete. Šta misliš da bi ti dolazio da imam di drugo novce nabavit?
Ovdje bih iskoristio priliku da zahvalim našoj vlasti što od početka Hrvatcke nije imala potrebu za suverenošću, samodostatnošću i za samostalnom monetarnom politikom. Šta`š stvarat i proizvodit kad možeš pozajmljivat i uvozit.
Ali brate mili ne možemo samo njih krivit. I mi smo ko djeca. Barem dobar dio nas. Nemamo za živit al imamo za trošit. Cuga, restač, more, skijanje, markirane cipele i torbice. Trenirke ili tenisice za djecu od 200 eur. Kartica gori, dimi se iz nje.
Jeeeee… vidi, vidi moj novi bendžo, bembura, bi-em-dabl-ju. Mislim, nije novi, ali je ko novi, dvije godine star, prešao samo 40.000 km. Ali sada košta kao novi prije dvije godine. Garažiran, vozila neka bakica po njemačkoj, a ne turčin što je išao kući u Izmir jednom mjesečno. Idućih pet godina, dok ne otplatim kredit, neću ništa jesti, al se barem dobro vozim. A često se čak i ne vozim, nego sjedim u njemu u dvorištu, jer nemam para za benzin.
Kad uvedu digitalnu valutu ovakvima ko ja će prvima biti isključena kartica za kupovanje. Imperativ je, stoga, braniti mogućnost korištenja gotovine. Braniti našu Kunu do zadnje kapi krvi. Oprostite, iz režije mi javljaju da je Kuna svoje otplesala. Svejedno, treba onda braniti hrvatski euro od tog digitalnog eura. Mislim, super je kad samo prisloniš karticu i ta-dam odoše pare. Praviš se da ne postoji limit, sve dok ne dođeš do njega. A onda snalaženje do kraja mjeseca. I do kraja života. Revolving, reprogram, rebalans i milijun rata samo odgađaju krajnji kolaps koji neumitno stiže.
Sve u korist naše štete. I kako god okreneš uvijek ispadne da je poštenjak ujedno i budala. A zakonito je navuć budalu na tanak led i otet mu i ono malo što ima. Ne samo zakonito nego i poželjno. Da se imamo čemu smijat. I kao da je bitno šta nam je crkla krava, ako su susjedu crkle dvije. Udri brajo brigu na veselje. Troši, troši… Jer samo jednom se živi. Osim ako si hinduist. U tom slučaju imaš pravo trošit sve dok ne odradiš sve inkarnacije.
Možda bismo se ipak trebali sabrati i razmišljati unaprijed. Ujediniti se duhovno i politički. Dajmo im do znanja, recimo Evropi složno i glasno: NE DAMO GOTOVINU. Ako treba i slovo po slovo:
N-E D-A-M-O G-O-T-O-V-I-N-U.
Kako ćemo je dati kad je više nemamo. A i kartice ćete nam ubrzo uzet jer smo odavno u nedopuštenom minusu. A onda dolazi na red auto. I na kraju i sama kuća. Ostat će nam samo gaće na štapu i sudsko rješenje. Nećemo imati ništa i bit ćemo sretni, kažu neki što imaju sve. Al ćemo barem moći ponosno reći da smo se neko vrijeme vozili u svom skoro novom Bendži.
Šalu na stranu, gotovina je zdravorazumski korektiv za iracionalne potrošače, a ujedno i zalog slobode pojedinca, iako već sada imamo lokatore u mobitelu, umjetna inteligencija prati svaku našu kupovinu, a kamere su posvuda. Ali ja baš želim biti barem toliko slobodan da mogu kešom kupiti krafnu u pekari, prebirati dvije minute po onim eurićima i centima sve dok mi brko s leđa ne opali mošu kako bi me ubrzao. Kako će hrvatska iracionalnost uklopiti u kineski totalitarni sustav. Nikako, sve ćemo porušit. Izgrist iznutra. Ima li koja unija koju hrvati nisu razmrdali? Bit ćemo ko Asteriks i ekipa, zadnje slobodno selo u Evropi. Plaćat ćemo u hrvatskim veprićima. I pričati oko vatre novim generacijama kako smo jeli koru s drveća i kupovali kruh na točkice.
Postavlja se samo jedno pitanje: zašto ti neki skriveni ljudi izmišljaju kredite u švicarcima, digitalne valute, globalno zagrijavanje, LGBTIQ+ i slične divne tekovine moderne civilizacije. Guraju lažne agende i pričaju nam lažne priče preko medija…
Umjesto zaključka evo priča:
Oće škorpion preko rijeke, a ne može. Rijeka velika. I taman kad je ovaj od bijesa i nemoći počeo šamarat jadnog mravca koji se tu slučajno zatekao, začu kao dolazi neka krava i zvižduće pjesmicu od Mladena Burnaća.
Tada vikne škorpion
– Ej kravetino ne budi đubre nego me prevezi preko rijeke.
Odvrati mu na to krava
– Ma bi ja, al ćeš me ugrist tim tvojim otrovnim repom.
Ma neću ne budi koza – na to će on – pa onda ću se i ja utopit.
Pomisli krava – vidiš, vidiš ima to nekakve logike.
I ne budi lijena ko vol uprti krava škorpiona na leđa i krene preko rijeke lagano pjevušeći neku pjesmicu od Magazina.
I taman naša vesela Buša došla do pola rijeke, kad je u sred refrena nešto probode pod slabine.
Prvo je pomislila da, mamu mu njegovu, opet taj išijas. Ali je skontala da nije išijas kad je otrov počeo djelovati, udovi se počeli kočiti, a pjena izlazit na usta. Poče se utapljati lakovjerno tele od krave i škorpion zajedno s njom.
Što ti bi brate otrovni – u smrtnom hropcu zavapi krava – utopi nas budalo. Zar nisi mogao čekat da se domognem obale pa da barem ti preživiš.
– A jebiga, šta ćeš, takva mi je narav.